Godine 2021. hrvatsko je društvo obilježilo tridesetu godišnjicu samostalnosti i pedesetu obljetnicu Hrvatskog proljeća. Kustoski koncept 57. zagrebačkog salona, planiranog za 2022. godinu, nosi naziv „Mi smo se pojavili kao strategija vječnosti.“ Riječ je o citatu iz osobnog dnevnika Vlade Gotovca, kojeg je vodio tijekom 1971. godine. Naziv je odabran jer najbolje reflektira želju ovogodišnjeg Salona da ove važne i kompleksne obljetnice tematizira i obradi posredstvom medijski, odnosno generacijski, heterogenih umjetnika i umjetnica. Planiraju se predstaviti radovi koji reflektiraju, propituju, odnosno analiziraju, koncepte slobode, javnog prostora, kulture sjećanja, nacionalizma, građanstva, ili suvereniteta unutar suvremenog društva.
Hrvatska je u treće desetljeće samostalnog postojanja zakoračila snažno se ideološki naginjući udesno kao posljedica, između ostalog, lošeg obrazovnog sustava i dominantnog revizionističkog narativa, koji u negativnim tonovima opisuje primjerice jugoslavensko socijalističko nasljeđe te proizvodi neprijatelje perpetuirajući ideološke podijele koje korijene vuku iz 2. svjetskog rata. Povjesničar Ivo Goldstein bilježi da je suvremenu Hrvatsku moguće opisati akronimom „nkkk – nacionalizam, korupcija, klijentelizam, konzervativizam, klerikalizam“. Postavlja se pitanje, što umjetnost, koju nacionalne države često koriste za povezivanje zajednica i za definiranje odnosno mobiliziranje kolektivnog identiteta, može činiti kako bi skrenula pažnju na urušavanje suvremene Hrvatske u iliberalno, autoritarno, podijeljeno i duboko nepravedno društvo? 13. prosinca 1971. Vlado Gotovac je u dnevniku zapisao – „Spasiti čovjeka znači spasiti Svemir. Ali u našoj sudbini on se doista zbiva! Njeno znanje dakle i tako postoji. — Mi smo se pojavili kao strategija vječnosti.“ Može li naša generacija nastaviti ideje strategija čovjekovog spasenja? Imamo li znanja, mogućnosti i volje za to?
57.zagrebački salon teži predstaviti radove koji stvaraju svježe mogućnosti za kritičku refleksiju i političku mobilizaciju. Namjera koncepta jest predstaviti radove koji transformiraju ili interpretiraju nepravde, zablude ili nesnalaženja, povezane s konceptom suverene države poput sustavnog provođenja rasnih, etničkih, vjerskih i rodnih nejednakosti, neučinkovitost borbe protiv korupcije na državnom nivou, rast opresivne države nadzora, provođenja povijesnih revizija, rastuće društvene nejednakosti, bujanje birokratizacije u svim društvenim segmentima ili urušavanje države blagostanja. Planiraju se artikulirati spomenute teme iz različitih aspekata kulturnog stvaralaštva: od performansa i intervencija u javnom prostoru do posebno proizvedenih radova koji će dubinski, ali i na vizualno inovativan način predstaviti spomenute teme. Evokativna moć i asocijativni rasponi umjetnosti nesumnjivo reflektiraju koncept državnog suvereniteta jer je proizvodnja umjetnosti neodvojiva s izgradnjom identitetskih, odnosno političkih, zajednica. Dapače, suvremeni oblici suverenosti duboko se oslanjaju na umjetničku reprezentaciju i praksu. Sve kulturne forme, bez obzira je li riječ o filmu, arhitekturi, slikarstvu ili poeziji, istodobno su uključene u artikuliranje ali i osporavanje načela suvereniteta. Ambivalentnost predstavljanja države iz pozicije umjetnika ponajbolje je opisala Sanja Iveković u performansu „ Zašto umjetnica/umjetnik ne može predstavljati državu-naciju“, premijerno izvedenom u Musée d’Art Contemporain, u Valde-Marne, u Francuskoj, u sklopu Festivala Hrvatske u Francuskoj, 2012. U sklopu izvedbe je Rada Iveković, filozofkinja i dugogodišnja suradnica Sanje Iveković ustvrdila: „Bolje da si na neki način predstavljen nego loše predstavljen, a najgore je uopće ne biti zastupljen. Umjetnost i politika se vrte oko ova dva pola – nemogućnosti, a opet neizbježnosti reprezentacije.“
Neosporno je kako je umjetnost, mutatis mutandis, odigrala važnu ulogu u uspostavi neovisnih nacionalnih država i narodnog samoodređenja pa je stoga umjetnost zahvalan repozitorij onima koji žele pokazati moć suverene države ali, ne manje važno, i za one koji se nadaju potkopati tu moć. Kustoski koncept podrazumijeva zagovaranje umjetnosti kao oblika vizualne politike, stvaranja platforme za umjetnike/aktiviste slijedeći model platforme, uključujući protivljenje akcijama koje stvara nacionalna država uz opravdanje njezinog prava na suverenost granica. Planirano konfrontiranje ideje državnosti odnosno suvereniteta i umjetnosti na 57. Salonu pružit će nam dragocjena znanja osvjetljavanja prirode odnosa moći unutar suvremenog društva, potaknuti osvještavanje urušavanja političke, znanstvene ili obrazovne sfere, osnažiti koncept javnosti i aktivnog uključivanja u društveni život te nastojati vratiti vjeru u emancipatorsku moć kulture. Na koncu, izložba predlaže i inzistira na kontinuitetu predanosti i sposobnosti umjetnika da predvide i postavljaju pitanja, odnosno oblikuju sudbine naše neposredne budućnosti.
Leila Topić, kustosica 57. zagrebačkog salona