Zagrebački salon je jedna od najstarijih kolektivnih hrvatskih domaćih izložaba recentnog vizualnog izričaja. Godine 1965., na inicijativu Udruženja likovnih umjetnika Hrvatske, utemeljila ga je Skupština grada Zagreba pa od tada Salon daje uvid u recentnu produkciju svih usmjerenja (slikarstvo, grafika, fotografija, arhitektura, urbanizam, primijenjene umjetnosti i industrijsko oblikovanje).
Od 1976. godine na izložbi se u trijenalnom ritmu izmjenjuju različite likovne discipline: vizualna umjetnost, primijenjena umjetnost i dizajn, te arhitektura. Naizmjence ga organiziraju Hrvatska udruga likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti, Hrvatsko društvo likovnih umjetnika i Udruženje hrvatskih arhitekata.
Otprilike u to vrijeme počinje i ozbiljnije odmicanje od revijalnog salonskog prikazivanja umjetnosti te uvođenja tematskih i konceptualnih cjelina, čime se Salon pokušava uključiti u suvremena umjetnička strujanja. Osim toga, među „točkama interesa“ Salona, koje su definirane 1971., uvedene su i Nagrade Salona za najbolja ostvarenja.
Od 1987. uz natječajnu selekciju, javljaju se i prvi pozvani umjetnici, koji će 3 godine kasnije dolaziti i iz drugih zemalja, a od 1998., sa slovenskim kustosom Igorom Zabelom, započinje i uvođenje kustoske koncepcije i selekcije prijavljenih radova. Ista se forma, uz jednu iznimku 2007. godine, zadržala do danas. Pritom se program Situacije koncentrirao na presjek aktualnog stvaralaštva, Prijedlog je , prema ideji začetnice 1971., Željke Čorak, trebao potaknuti intenzivniju participaciju umjetnika svih disciplina u oplemenjivanju zajedničke životne okoline*, a Kritičke retrospektive su se pak usmjerile na novije umjetničke tendencije („Zemlja“, „Zagrebačka škola crtanog filma“ i dr.). Što se popratnih programa tiče, izložbe laureata Velike nagrade, bile su sastavni dio programa do 2000. godine.
Danas je Zagrebački salon vizualnih umjetnosti njeguje formu kustoskog koncepta i, uz povremene međunarodne goste, zadržava svoju ulogu nacionalne smotre vizualnog stvaralaštva.
*Rezultat Prijedloga su, između ostaloga, Slučajni prolaznici Brace Dimitrijevića, Prizemljeno sunce (1971.) i A.G. Matoš na Strossmayerovom šetalištu (1978.) Ivana Kožarića, oslikani zid u Branimirovoj ulici prema prijedlogu Julija Knifera (1981.), spomenik Miroslavu Krleži Marije Ujević Galetović (1982.), Charlie Chaplin Ratka Petrića (1983.), kao i zamisao Aleje skulptura Savski nasip Ratka Petrića (1985.).
Više o Zagrebačkom salonu: Lidija Butković Mićin, Zagrebački salon i njegova sekcija Prijedlog, u: 150 godina Hrvatskog društva likovnih umjetnika: Umjetnost i institucija, HDLU, Zagreb, 2018. [str. 275-295]